nedjelja, 05.07.2009.

All I wanted to do...Was fall apart.

Ruža. Krvavo crvena. U mojoj gotovo prozirnoj ruci. Pogledala sam kroz prozor, sve je bilo bijelo, staze, krošnje, put.........Bilo me strah da sam halucinirala. Bjelina, okruživala me čista bjelina, tako nevina, a ja sam bila grešna. Grešna, držeći ružu umivenu tvojom krvlju. Izašla sam van. Gola. Sama. Tražila sam jezero. Još uvijek sam držala ružu, prečvrsto, bojala sam se da ju ne izgubim, jer je ona bila jedino što mi je bilo ostalo od tebe...A nisam znala gdje si bio. Nisam znala da li si bio...živ. Ruka mi je počela krvariti zbog ružinog trnja. Kao što mi je srce krvarilo zbog tebe. Bili ste isti. Očito je da si mi ti bio darovao tu ružu. Izgubila sam se...Sve je bilo bijelo i nisam uviđala razliku. Išla sam ravno, pa desno, no nigdje nisam mogla vidjeti put. I on je bio bijel. Skriven. Osjećala sam se kao da sam bila zarobljena u noćnoj mori. U bezbojnom bijelom svijetu u kojemu je jedini smisao predstavljala ruža. RUŽA! Nije više bila u mojoj krvavoj ruci. Ruža....kako je nestala? Strahovala sam da je to značilo da si i ti nestao...Da si....preminuo. Zakoračila sam još jednom i pala. Jezero. Bila sam pala u jezero. Ali nisam mogla plivati. Izgubila sam snagu u tijelu. Bez ruže sam bila bespomoćna. Bez tebe nije bilo svrhe živjeti. Sklopila sam oči tonući...Kao da nije bilo dna.....Bjelina ga je skrivala kao i sve ostalo. Bez tebe svaki trenutak bio je put do pakla. Bez ruže. Bez tebe. Bez ruže. Otvorila sam oči jer nisam shvaćala kako sam još uvijek bila živa. Bjelina. Svugdje bjelina. Pogledala sam ruku. Ruža. Ali tebe nije bilo blizu. Ali sam znala da živiš. Iako bez mene. Svejedno si htio da i ja živim. A ruža je bila suviša lijepa da bi uvenula. Čuvat ću ju dok ne dođeš da zajedno živimo.

- 22:56 - A contradiction? (37) - ^^

srijeda, 01.07.2009.

I'm so happy I once knew you.

Opet sam pogledala onu staru fotografiju. Mi smo bili svijet. Sad smo samo krhotine prošlosti. Pola mene je ostalo na onoj fotografiji, u tvom zagrljaju, nasmiješena. A druga polovica se pretvara da je sretnija s njim. Kad te se sjetim onakvog ovo što je sad nestane. Kao što je nestao moj osmijeh sa one fotografije. Bez tebe ja nisam ja. Zašto si otišao ostavivši me da se gušim u krvavim suzama? Zar si želio da umrem? Zar si želio....umrijeti? Pitao me jesam li dobro. Kao svaka fino odgojena mlada dama sa vrha društvene ljestvice odgovorila sam mu: "Vrlo dobro, hvala na pitanju." Želio je da mu odgovorim kao djevojka sa one fotografije. Ispunila sam mu želju. "Živim protiv svoje volje. Tu unutra sam već odavno samo leš." Gledao me bez izraza lica. Nasmiješila sam se ljupko, jer su ostali ljudi gledali. Naklonila se naočitom mladiću, ne onom dječaku razbarušene kose, koji je živio za anarhiju ,zabilježenom na fotografiji skrivenoj duboko u mojemu pamćenju, i otišla u zagrljaj čovjeku za kojega sam trebala poć'. Čovjeku kojega nisam voljela. Tjedan dana kasnije. Te nedjelje održavao se sprovod. U grobu je ležao onaj naočit mladić. Popio je otrov, govorili su. "Bio je tako mlad.", žalili su. A ja sam jedina znala. Onaj dječak je umro onog dana kada su ga odveli od njegove drage. Zatvorila sam oči i zadnji put pogledala staru fotografiju. Kriomice sam se osmjehnula, da nitko ne vidi. Ja sam ga oplakivala godinama. Duša je uvijek bila smrtnija od tijela.

- 00:52 - A contradiction? (31) - ^^

subota, 27.06.2009.

How did you found me? Where did you read my story?

U mojem životu su uvijek postojale dvije siluete. Mudrac i Anđeo. Mudrac mi je pomagao da naučim bitne stvari, a Anđeo se borio za moju sreću. Njih dvojica su se uvijek sukobljavali jer me Mudrac uvijek učio da se vodim razumom dok je Anđeo želio da slušam srce. Anđeo me uvijek štitio što je ljutilo Mudraca koji je htio da učim na vlastitim greškama. "Zašto gledaš na ljude kao na crne i bijele?", upitao me jednom Mudrac. "Zato što bi me boje zbunile.", odgovorila sam. "Zar ne misliš da postoji nešto između?", inzistirao je. "Da. A to između nastane kada se crno i bijelo pomješaju. A to je sivo.", rekla sam. "Što to sivo za tebi predstavlja?", upitao me radoznalo. "Osobu od krvi i mesa.", rekla sam mu samouvjereno. "Zašto?", navodio me. "Jer je to osoba koja je griješila i shvatila svoje greške.", objasnila sam. "A kakva je onda osoba koja je u potpunosti crna?", nije odustajao. "To je osoba koja nema duše. Zločesta osoba.", i sama sebi sam zvučala kao naivna curica. "A bijela?", upitao me. "To je čista, neiskvarena i dobra osoba. Koja nije spoznala lošu stranu ovoga života." "Misliš li da postoje takve osobe?", zbunio me ovim pitanjem i razmišljala sam o odgovoru no nisam ga mogla naći. "Ne moraš odmah odgovoriti. Ja ću čekati koliko bude potrebno.", ohrabrio me. Prošla su dva dana. Razmišljala sam ali nisam mogla naći odgovor. Otišla sam Anđelu. "Što te mori?", upitao me zabrinuto. "Postoje li bijeli i crni ljudi?", pitala sam ga. "Ne. Postoje šareni ljudi. Razne boje predstavljaju razne ljudske osobine. Tako sve zajedno čine jednu cjelinu.", odgovorio mi je istog časa. Shvatila sam. Nisam se slagala s Anđelom ali mi je njegovo mišljenje pomoglo u shvaćanju vlastitog. Otišla sam Mudracu. "Ne postoje bijele i crne osobe.", rekla sam mu. "Po čemu si to zaključila?", pitao me odsutno. "Postoje razne nijanse sivih. U nekima je više gorčine, a manje radosti, dok je kod drugih obrnuto. Ne postoje neokaljane osobe. Ne postoje osobe koje nisu spoznale zlo. A i u svakome se krije nešto dobro.", rekla sam mu ushićeno zbog svojeg zaključka. No činio se nezadovoljan odgovorom. "Zar sam nešto krivo rekla?", upitala sam ga. "Nisi. Sve je istina.", rekao je hladnim tonom. "Što onda nije u redu?", upitala sam gotovo plačući. "Sve je u redu.", osmjehnuo se. Nije mi se bio svidio njegov osmjeh. Nije bio dobroćudan. Sljedećeg jutra odlučila sam potražiti Anđela da mu se zahvalim na odgovoru. Umjesto njega naišla sam na Mudraca. Plakao je. Nikada do tada nisam vidjela Mudraca kako plače. Zar je silueta mogla plakati? Suze su mu bile crne. On je bio crn. Okaljan. U ruci mu je bila strijela. NE! Daleko iza njega mogla sam razabrati drugu siluetu. Padala je. Potrčala sam. Trčala sam brzinom vjetra da ga uhvatim, ali nisam uspjela. Pao je. Moj Anđeo. Moj pali Anđeo. Zar je silueta mogla umrijeti? Zar je silueta mogla krvariti? Njegova krv je imala boju za razliku od Mudračevih suza. Imala je boju uvenule ruže. Uvenulog života. Umrle ljepote. Gledala sam mrtvu siluetu. Nisam plakala jer sam se bojala da će i moje suze biti crne. Ipak sam ja dijelom bila kriva za Anđelovu smrt. Tražila sam odgovore, a Mudrac to nije volio. Zapalila sam svijeću u sjećanje na svog Anđela. Taj dan su za mene umrle 3 osobe. Anđeo. Jer ga je Mudrac ubio. Mudrac, koji je od tog trenutka za mene bio mrtav. I dio mene koji su njih dvojica sačinjavali. U mojem životu su prije postojale dvije siluete. Anđeo. I Mudrac. Sada ih više nema. Sada si ti tu. A ti nisi silueta. Volim te, dragi, obojan si mojom ljubavlju :)

- 02:57 - A contradiction? (29) - ^^